2 Corinthians 2

1Ovo pak sudih u sebi da opet ne dođem k vama u žalosti. 2Jer ako ja činim žalost vama, ko je koji će mene veseliti osim onoga koji prima žalost od mene?

3I pisah vam ovo isto, da kad dođem ne primim žalost na žalost, a za koje bi valjalo da se veselim nadajući se na sve vas da je moja radost sviju vas. 4Jer od brige mnoge i tuge srca napisah vam s mnogijem suzama, ne da biste se ožalostili nego da biste poznali ljubav koju imam izobilno k vama.

5Ako li je ko mene ražalio, ne ražali mene, do nekoliko, da ne otežam svima vama. 6Jer je dovoljno takovome kar ovaj od mnogijeh. 7Zato vi nasuprot većma da opraštate i tješite, da takovi kako ne padne u preveliku žalost.

8Zato vas molim, utvrdite k njemu ljubav. 9Jer vam zato i pisah, da poznam poštenje vaše jeste li u svačemu poslušni.

10A kome vi što oprostite onome opraštam i ja; jer ja ako što kome oprostih, oprostih mu vas radi mjesto Isusa Hrista, 11Da nas ne prevari sotona; jer znamo šta on misli.

12A kad dođoh u Troadu da propovijedam jevanđelje Hristovo, i otvoriše mi se vrata u Gospodu, 13Ne imadoh mira u duhu svojemu, ne našavši Tita, brata svojega; nego oprostivši se s njima iziđoh u Maćedoniju.

14Ali hvala Bogu koji svagda nama daje pobjedu u Hristu Isusu, i kroz nas javlja miris poznanja svojega na svakom mjestu. 15Jer smo mi Hristov miris Bogu i među onima koji se spasavaju i koji ginu:

16Jednima dakle miris smrtni za smrt, a drugima miris životni za život. I za ovo ko je vrijedan? Jer mi nijesmo kao mnogi koji nečisto propovijedaju riječ Božiju, nego iz čistote, i kao iz Boga, pred Bogom, u Hristu govorimo.

17